Tinejdžeri se ljute na roditelje, a roditelji se ljute na tinejdžere. Ponekad i jedni i drugi govore stvari koje onog drugog mogu povrijediti i nanijeti mu veliku bol. A svrha ljutnje je da nas motivira da poduzmemo nešto pozitivno, odnosno da učinimo nešto čime ćemo pokušati tinejdžera ili roditelja okrenuti u pravom smjeru. Nažalost, mnogi od nas nikada nisu naučili poduzimati takve pozitivne radnje, pa su naši postupci uglavnom destruktivni.
Zašto nas tinejdžeri ljute? Zašto prema tinejdžerima osjećamo veću ljutnju nego prema svojoj mlađoj djeci? U prvom redu, zbog promjena koje se zbivaju u samom tinejdžeru. Povećane umne sposobnosti tinejdžera da razmišlja i bude kritičan omogućuju mu da preispituje naše prosudbe na način na koji to nije činio kao dijete. Intelektualni razvoj popraćen je nagonom za neovisnošću i vlastitim identitetom zbog kojeg tinejdžer ne samo da preispituje naše stavove, nego može čak postati neposlušnim. Ne samo da počinje misliti za sebe, nego počinje i odlučivati za sebe. Zbog toga često dolazi u sukobe s roditeljima i izaziva ljutnju kod njih.
Nisu više djeca
Takvo ponašanje tinejdžera, roditelji smatraju prkosnim, buntovnim ili neodgovornim. Ljutnja motivira majku ili oca da nešto poduzmu. Nažalost, ako roditelj ne shvati da sada ima posla s tinejdžerom, a ne s djetetom, ono što će poduzeti moglo bi situaciju samo pogoršati.
Zašto moramo prekinuti s negativnim reakcijama u ljutnji? Kada tinejdžer ne posluša savjet roditelja da promijeni svoje ponašanje, roditelj često pribjegne hladnom i grubom naređivanju. “Učini to inače…” glasno naređuje roditelj. Budući da ne želi biti dijete, tinejdžer bira ovo ‘inače’ i bitka između roditelja i djeteta poprima žešće razmjere. Prije završetka bitke, roditelj i tinejdžer jedno drugome viču oštre riječi. I roditelj i tinejdžer odlaze s bojišta u ranama, odbačeni i nevoljeni. Situacija je sada mnogo gora upravo zbog nepravilno upravljane ljutnje.
Zlostavljani zlostavljači
Verbalne eksplozije i tjelesno zlostavljanje kojima pribjegavaju roditelji nikada ne mogu dovesti do pozitivnih rezultata. Poznati su slučajevi mnogih mladih koji odraslih ljudi koji su bili zlostavljani kao tinejdžeri no koji sada i sami sa svojom djecom postupaju na isti način na koji su njihovi roditelji postupali s njima.
Obrasci ponašanja utemeljeni na nepravilno usmjerenoj ljutnji često se prenose s jedne generacije na drugu. Takvi se obrasci ponašanja moraju prekinuti. Kao roditelji, moramo se uhvatiti ukoštac s vlastitom ljutnjom i naučiti kako da se nosimo s njome na odgovoran i pozitivan način. U suprotnom, ugrožavamo sve ono dobro što činimo u odgoju. Tinejdžer koji trpi verbalno ili tjelesno zlostavljanje ljutitog roditelja neće se sjećati ni djela služenja, ni riječi priznanja, ni kvalitetnog vremena, ni darova, ni tjelesnog dodira koje je primio u djetinjstvu. Sjećat će se jedino oštrih riječi prijekora, osuđivanja i vikanja svog roditelja. Takav tinejdžer ne osjeća ljubav, već samo bolnu odbačenost.
Svaki roditelj može promijeniti destruktivne obrasce svog ponašanja i pretvoriti ih u brižne postupke pune ljubavi, ako to želi.
Izvor: www.sretnodijete.net, Foto: Kruchankova Maya/Shutterstock
Literatura: Chapman G., Pet jezika ljubavi tinejdžera, Katarina Zrinski d.o.o., Varaždin 2003.