Djeca su prije svega nepredvidiva. Dakle, većina je upoznata sa činjenicom kako velik dio djece dok su mala postaju veliki istraživači koji se ničeg ne boje i hrabro kroče u novi svijet. Onda odjednom tu neustrašivost zamjenjuje strah i nesigurnost.
Što se zapravo dogodilo?
Možemo reći kako se radi o sasvim normalnoj pojavi, jer djeca dok su manja i dok nisu svjesna opasnosti oko sebe mogu bez ikakvog problema krenuti prema velikom psu bez straha da ih ugrize, međutim kako rastu tako postaju svjesniji okoline oko sebe i potencijalnih opasnosti.
Istraživanja su pokazala da djeca koja su bila pod neprekidnim nadzorom roditelja i kojima su roditelji branili više manje sve, razvili su više strahova od druge djece, a da ne kažemo kako su postala nesigurnija u sebe.
Djeca znaju često razviti strah prema boravku u mračnim sobama, najviše iz razloga što je u mraku teža vidljivost i što gotovo uvijek imaju dojam da netko vreba na njih. U takvim je situacijama najbolje kao roditelj ne ignorirati misleći kako će taj strah jednostavno nestati, jer može doći do toga da se dijete boji i kad odraste. Najbolje je ostaviti otvorena vrata sa upaljenim svjetlom u hodniku, barem u početku i tokom dana pokušat odvratiti dijete od misli koje ga tjeraju da se boji mraka.
Strahovi koje dijete proživljava mogu biti iracionalni i na prvi pogled bezazleni, ali ono što je bitno da vi kao roditelj ne negirate djetetove strahove, nego ih dapače uvažavate i razgovarate s njim. Pritom je bitno da učvrstite povjerenje svog djeteta tako da ga uvjerite kako mu se ništa loše neće dogoditi. Suosjećajnost je bitna, ali opet nemojte pretjerivati, jer opet ne želimo da dijete dobije poruku kako je strah opravdan.
Osim kroz razgovor djetetu možete pomoći i kroz igru tako da ga suočite s njegovim strahovima.
Foto: Ilike/Shutterstock