Samokontrola je, prema definiciji, disciplina koju čovjek nameće samom sebi kako bi se kontrolirao, ostao pribran u nekim stresnim, opasnim, konfliktnim situacijama, Samokontrola je nešto na čemu moramo raditi cijeli život i sa čime se teško nose mnogi odrasli, a osobito djeca. Neka djeca će od rođenja biti strpljivija, dok će druga uvijek htjeti sve i odmah, što su pokazali brojni eksperimenti i istraživanja.
Freud je govorio o tome kada je spominjao dva principa:
1. Princip ugode kako bi se zadovoljili nagoni.
2. Princip realnosti, odnosno odgode zadovoljstva, kako bi se izbjegla nelagoda ili kako bi se postigla još veća ugoda
Djeca često imaju problema sa odgodom ugode, Najvažnije im je što prije i uz što manje truda zadovoljiti primarne nagone. Samokontrola je važna za cjelokupni život. Važna je za socijalizaciju, snalaženje u vrtiću, uspjeh u školi, akademsko postignuće, te emocionalne veze.
Nedostatak samokontrole često je povezan s poremećajem pažnje i ponašanja i/ili poremećajem u strukturi ličnosti. Kada se problem samokontrole zanemaruje, tada zaostaje i u odrasloj dobi, te postaje složeniji i često izaziva ozbiljne probleme u međuljudskim odnosima. Nedostatak samokontrole može izazvati i brojne psihičke i fizičke tegobe. Zato je nužno raditi na razvoju samokontrole, ali i poticati druge na isto.
Samokontrola se razvija od najranije dobi života djeteta, kada djeca od svega nekoliko mjeseci počinju okretati glavu od nečega što im je previše stimulirajuće ili im, iz nekog razloga, ne odgovara. Kroz razdoblje do treće godine, kada im u razvoju samoregulacije najviše treba pomoć roditelja ili drugih bliskih odraslih osoba. Pa do razdoblja od treće do šeste godine, kada djeca vježbaju kontroliranje impulsa, prebacivanje pažnje, te čekanje nagrade za zasluženo ponašanje.
Vještine samokontrole nadalje se razvijaju kroz djetinjstvo i adolescenciju. Dijelovi mozga koji su zaslužni za samokontrolu su u najranijoj dobi nezreli, te tek pri kraju adolescencije postižu potpunu zrelost, što nam daje odgovor na pitanje, zašto je potrebno toliko dugo vremena da se razvije samokontrola?.
Postavlja se pitanje zbog čega ima toliko odstupanja odnosno razlika u samokontroli?
Iako se samokontrola razvija kroz godine ipak postoje iznimno velike razlike u količini samokontrole kod osoba iste dobi. Samokontrola je podjednako pod utjecajem gena i okoline u kojoj dijete odrasta.
Tri ključna faktora su:
1. Geni
Područje genetike svakako nije još potpuno i dovoljno istraženo, iako su pronađeni geni koji bi mogli imati ulogu u samokontroli. Općenito, osobe s manjkom samokontrole i agresivnim ponašanjem, imaju manjak serotonina i dopamina, a višak testosterona i hormona stresa, kortizola.
2. Okolina
Obično kažemo da su djeca kao spužve, koje upijaju ponašanje svoje okoline, a nju najčešće čine naši roditelji. Ukoliko ste, kao otac ili majka, skloni pokazivati pred djetetom vlastiti manjak samokontrole, vrlo je vjerojatno da će se dijete identificirati s roditeljem, te će i samo postati takvo, jer ne zna za drugačije ponašanje.
2. Temperament
I o samom temperamentu ovisi kako će neko dijete reagirati na podražaj, koji mu je nov i nepoznat. Neko će dijete biti smireno ili uplašeno, a neko vrlo znatiželjno i istraživački raspoloženo.
Istraživanja su pokazala kako se većina moždanih aktivnosti odvija u lijevom, frontalnom, području mozga koji je zaslužan za češće istraživanje upravo novih i nepoznatih podražaja ili situacija. Djeca, kojima je dominantnija desna strana frontalnog područja mozga, češće će izbjegavati nove i nepoznate situacije, bit će oprezniji, uplašeni i uznemireni. Djeca koja su u razdoblju djetinjstva bila opreznija, u odrasloj će dobi lakše razviti samokontrolu.
Kako nijedna krajnost u životu nije poželjna, tako nije niti pretjerana samokontrola, jer i ona može negativno utjecati na kvalitetu života i međuljudske odnose.
Ukoliko prepoznate da dijete ima nedostatak ili višak samokontrole obratite se za pomoć psihologu ili dječjem psihijatru.
Nemojte kritizirati dijete, nego mu dajte savjete i budite učitelj vlastitim primjerom. Ukoliko primjetitie da je dijete presavjesno i previše se susteže u izazovnim situacijama potrebno je, uz pomoć odrasle osobe, postepeno savladavati izazove, od najmanje do najviše izazovne situacije. Isti princip je potrebno provoditi i kod djece koja burno reagiraju. Samokontrola započinje uči od najmanje izazovnih situacija. Savladavanje izazova treba nagraditi, čime se povećava motivacija i želja za daljnjim radom na sebi. Neka djeca osjete i posljedice nepoštivanja pravila samokontrole, no one trebaju biti edukativne i motivirajuće!
Kako još pomoći djetetu u razvijanju samokontrole?
Budite strpljivi i pokažite djetetu kako se strpljenje isplati!
Potaknite što češću fizičku aktivnost i igranje društvenih igara!
Potičite djecu na što više druženja sa vršnjacima!
Poradite na odnosima unutar svih članova obitelji!
Idite na obiteljske izlete i avanture!
Kućni ljubimci mogu biti velika pomoć u učenju odgovornosti i samokontroli!
Djetetu pristupajte individualno i potičite njegove talente!
Zagrlite i pohvalite!
Nemojte nikada odustajati od svog djeteta ma koliko teško bilo. Vas trud će se s vremenom osjetiti i isplatiti!
Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar