Neki od vas već su prošli fazu prilagodbe na vrtić, a neki se tek spremaju na to veselje. Oni koji su prošli prilagodbu znaju da to može biti vrlo teško. Naime koliko god mi kao ponosni roditelji kada dolazimo s djecom na privikavanje tete u vrtiću uvjeravamo da baš naše dijete neće imati problema s prilagodbom, ipak se ispostavi da bude suprotno.
Djeca vidi svašta novo, nepoznato, zanimljivo i šareno ali dobro znaju da ste u prostoriji s njima i da ako nešto zatreba, tu ste i sve izgleda idilično.
Druga posjeta je mrvicu duža od prethodne. Podjednako zabavna ako ne i više od prethodnog dana jer ih nećete tako brzo prekinuti u njihovoj igri i odvesti doma kao što ste to učinili prvi dan privikavanja.
U trećoj posjeti nastaju problemi. Otvarate vrata, a u sobi kaos. Svi plaču u jedan glas na svakoj teti visi grozd djece. Predajte ih teti na vratima kako ne bi rasplakali druge i po preporuci teta ne zadržavate se na vratima, prozorima uopće u prostorijama vrtića.
Vjerujte mi teže je to roditeljima nego samoj djeci. U ovoj fazi je jako bitno ako postoji kakav predmet uz koji je dijete vezano da ostane s njime u vrtiću. Kako bi barem u nešto bili sigurni da je poznato i sigurno. To može biti njihova najdraža igračka, dekica, bočica, duda ili bilo koji drugi predmet koji vjerujete da će im pomoći i smiriti ih.
Ako već niste imali iskustva ili niste shvatili kod malena djece ali i kod onih malo većih je bitan ritual. Što podrazumijevam pod ritual? Pa s obzirom na to da nisu baš u potpunosti svjesni što se događa oko njih bitno je da imaju ritual koji će im uvelike pomoći pri prilagodbi.
Dijete nakon što ga ostavite brzo stječe osjećaj da se malo igra s drugom djecom malo papa malo spava i zatim roditelji dolaze po njega. Isto tako je i sa svim drugim obavezama u danu i van vrtića. O temi ritual ću vam pisati drugom prilikom. Također je bitna da se faza privikavanja ako je to moguće ne prekida. Svaki prekid privikavanja zapravo vas vraća na početak. Sav trud koji ste uložili zajedno vi, dijete i teta pada u vodu.
Nisam jedanput naišla u vrtiću, u koji idu i moja djeca, da mame i tate s blago suznim očima stoje na hodniku i pokušavaju još koji put škicnuti svojeg malog mrvička i zapravo otežaju stvar.
Stoga dragi moji roditelji i ja sam senzibilna na svoju djecu nije da se meni nije događalo da me moje dijete drži za nogu kao “Alf” ili da nisam provela puno vremena u praznoj garderobi objašnjavajuću svojoj malenoj zašto mora ostati u vrtiću, a ne biti sa mnom. Zato samo hrabro! Stisnite zube jer kao što su svi prošli privikavanje proći ćete i vi i vaš mali anđelak.
Foto: Poznyakov/Shutterstock
Odgovori