Mnoga mala djeca u svoja usta stavljaju nejestive tvari, pogotovo u ranom razvoju kad ispituju svoju okolinu ustima. Neka djeca to čine stalno, neka tek ponekad. U tom istraživanju znaju i pojesti nejestivu tvar – npr. malo zemlje ili pijeska ili komadić plastelina. To ne treba zabrinjavati sve dok takvo jedenje nejestivih tvari dolazi uz znatiželju i istraživanje okoline, te se javlja povremeno i rijetko.
Djeca mlađa od dvije godine često pokušavaju jesti nejestive tvari i u toj dobi se takva pojava smatra normalnom i u skladu s razvojem.
Starija djeca koja stalno i gotovo kompulzivno imaju potrebu za jedenjem nejestivih tvari (a pojava traje duže od mjesec dana) imaju poremećaj hranjenja koji se naziva PIKA.
Naziv za ovaj poremećaj hranjenja dolazi iz latinskog gdje pika znači svraka, ptica koja ima ogroman apetit i neselektivno jede.
Piku najčešće nalazimo kod osoba koje imaju razvojnih poteškoća, kao npr. mentalna retardacija ili autizam, i kod djece u dobi od dvije do tri godine. Ponekad se zna javiti i kod osoba koje su imale ozljedu mozga, u trudnoći ili kod osoba s epilepsijom.
Osobe s pikom imaju želju za jedenjem nejestivih tvari. One znaju jesti: zemlju, pijesak, kreč, prljavštinu, pastele, krede, zid, opuške cigareta, ljepilo, kosu, papir, sapune, životinjski izmet, špagu, tkanine, insekte i sl.
Iako jedenje nekih od navedenih tvari ne mora biti štetno, na piku se gleda kao na ozbiljan problem koji ponekad može dovesti do trovanja ili do anemije.
Roditelji bi trebali potražiti pomoć liječnika ako primijete da njihovo dijete ponavljano jede nejestive tvari, i to ne prestaje čak ni uz sve napore da mu se to zabrani, a period u kojem se takvo jedenje javlja traje duže od mjesec dana. Važno je vidjeti je li dijete u tzv. fazi istraživanja ustima (do 24 mj. starosti) jer se tad takvo ponašanje ne smatra problemom, no ako je dijete starije i jede tvari za koje se u vašoj kulturi smatra da su nejestive, potrebno je potražiti savjet stručnjaka.
Neke kulture potiču jedenje nejestivih tvari kao dio običaja ili religioznih rituala, tada se ne može govoriti o poremećaju.
Ne zna se točno zašto neka djeca i neki ljudi jedu nejestive tvari. Utvrđeno je da neke situacije i neka stanja povećavaju rizik za razvoj PIKE, npr.:
1. nedostatak nekih vitamina i minerala u tijelu – npr. željeza ili cinka, takav nedostatak može pokrenuti specifične želje za nekim nejestivim tvarima, iako sama ta tvar u osnovi ne mora imati nutricionističku vrijednost i zapravo ne nadomješta nedostatak,
2. zanemarivanje ili teško siromaštvo,
3. mentalna retardacija ili psihički problemi kao npr. opsesivno – kompulzivan poremećaj ili shizofrenija,
4. trudnoća – ali je najčešće povezana sa situacijom u kojoj je trudnica iskazivala isto ili slično ponašanje i u djetinjstvu; ipak neka istraživanja pokazuju da su trudnice koje su jele nejestive tvari prestale s tom navikom nakon uvođenja suplementa željeza.
Istraživanja ipak ne podržavaju nutricionističke teorije jer u populaciji osoba s pikom nisu utvrđena biološka odstupanja, niti bitni nedostaci vitamina i minerala.
Druga objašnjenja za razvoj pike više su psihološke naravi i vezana su uz neprerastanje oralne faze u razvoju.
Pika može biti uzrok zdravstvenim komplikacijama npr. trovanje olovom kao posljedica jedenja boje ili bojom natopljene žbuke, mehaničkim problemima s probavom, opstrukcija crijeva kao posljedica stvaranja nakupina kose, perforacija crijeva ili neke infekcije, sve do oštećivanja zubi jedenjem pijeska ili sl.
Pika je najčešće u djece privremeno stanje, rastom djeteta ona se zna povući. Važno je djetetu na razvojno primjeren način objasniti koje su tvari jestive, a koje ne i koje su posljedice jedenja nejestivih tvari. U procesu objašnjavanja treba imati puno strpljenja i ne kažnjavati dijete zbog njegova ponašanja.