Opasna dječja igra

Nekada su igre za djecu podrazumijevale puno cike i vriske, svjež zrak i ljuljačku. Mi ljudi staroga kova zabavljali smo se u dvorištu, okruženi životinjama i zelenom travom, smijali se uz igranje skrivača ili graničara. Djetinjstvo smo proveli u parkićima baveći se zdravim aktivnostima, poput odbojke ili penjanja na stablo jabuke. Izvježbali smo sprintove bježeći pred ljutim susjedom zbog već navedene jabuke! Istinski smo proživjeli djetinjstvo igrajući se, radeći spačke i jednostavno uživajući jer smo još uvijek samo djeca.

Situacija sa današnjom djecom je drugačija. Naše zelene livade zamijenio je sivi asfalt, urbana sredina kao da je progutala svo zelenilo i životinje. Dječaci više ne mogu raditi tunele za autiće jer su ulazi u zgrade betonirani, a okolni parkovi kontaminirani su životinjskim izlučevinama. Djevojčice više nemaju gdje brati cvijeće jer su prostrane livade zamijenile zgrade sa sto katova. Urbanizacija je uzela svoj danak – oduzela je nekoliko sretnih djetinjstva! Mnoga djeca neće više znati nacrtati vjevericu ili kravu, jer ih nikada nisu vidjeli, neće biti u prilici spoznati bolju razonodu od sjedenja u kafiću. I svaka prilika za zabavu u prirodi krije se u selu i izletima u velike parkove.

I kako to inače biva, djeca i dalje imaju potrebu za zabavom i igrom, pa to uklapaju u današnje uvijete. Roditelji ne žele da im djeca igraju nogomet na glavnoj cesti, bok uz bok s opasnosti, što je sasvim opravdano. Ali kako su poslodavci sve zahtjevniji, otac i majka nemaju toliko vremena i mogućnosti igrati se s njima ili ih voditi na skupocjene izlete. Rijetke su one škole koje provode nastavu u prirodi. Jedino što našim mališanima preostaje jest bezlična tehnologija. Prenasilna igrica ili emisije na televiziji koje su neprimjerene, postaju dječja svakodnevnica. Takvi tipovi zabave nisu dobri za mentalan, psihički i fizički razvoj djeteta. Njihov borbeni duh puno je slabiji, djeca postaju tjeskobna i nasilna.

Na televizijskim programima nauče zapanjujuće činjenice s kojima nas iznenade, a mnoge majke automatski to pripisuju njihovom intelektu. No oni ne shvaćaju što to zaista znači, naučili su to kao puku frazu. I dok dječacima koji igraju nasilne kompjuterske igrice prijeti uznemirujuća vjerojatnost za agresivnošću, djevojčice kroz televizijske serije stječu krive vrijednosti misleći da su važne samo ako su lijepe.

Već sada su vidljivi problemi sa mladeži. Nekoć su se dječaci pravili važni natječući se u sportu, zadirkujući cure raznim brojalicama. No to se promijenilo, danas je dječak faca ako puši cigarete, pljuje i ima hladnokrvan stav sa prekriženim rukama. Kada međusobno opisuju curice koriste pogrdne izraze, a tko umije bolje psovati veća je faca. Djevojčice još ne završe osnovnu školu, a već se šminkaju u razmjerima koje bi trebalo zakonom zabraniti. Na facebooku niču obnažene profil slike cura koje su još djeca u glavi. Zafasadirana lica tekućim puderom, onim u kamenu, a na kraju i u prahu, pokazuju koliko su im stavovi pobrkani.

Najgore od svega što su oni još uvijek djeca, bespomoćna i izgubljena u svom vremena. Njihovi vršnjaci kao i drugačije vrijeme nameće mališanima sve te “kul stvari” a oni jednostavno ne znaju za bolje. Na nama je roditeljima da im pokažemo da je i priroda također fora, kako su lijepi izrazi bolji put do tuđeg srca.