Piše: Jasmina Cerovec, mag.praesc.educ.
Zašto je za svaku obitelj važno ono što Jesper Juul govori kroz svoju knjigu Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života?
Živimo u vremenu koje zahtjeva brzu adaptaciju, brzo djelovanje u skladu sa suvremenim. Vrijednosti, uvjerenja i metode u polju odgoja nisu iste kao one prije dvadeset, petnaest ili samo deset godina. Kompletna dinamika obitelji danas se promijenila. Roditelji postaju svjesniji, educiraju se o odgoju i čine sve što mogu da bi njihova obitelj živjela u skladnom, mirnom, uvažavajućem i poticajnom ozračju. U tom procesu roditelji su često rastrgani između užurbanog rasporeda posla, odgojno-obrazovnih ustanova, aktivnosti, socijalnog života i mnogočega drugoga. Svaki savjet u vidu pozitivnog usmjerenja ili osvješćivanja onog važnog, takvim će roditeljima, biti od velike važnosti. Stoga u nastavku slijedi vrlo korisno znanje koje nam je Jesper Juul želio prenijeti. Moj cilj je približiti vam kvalitetnu materiju o kojoj autor govori kroz svoju knjigu. U kratkim bilješkama približit ću vam tematiku knjige uz vlastite stručne osvrte, misli i iskustva iz prakse.
Jesper Juul bio je danski obiteljski terapeut i autor knjiga koje bi svaki roditelj trebao posjedovati. U knjizi Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života opisao je odgojne vrijednosti koje su nužne za razvoj obitelji u pozitivnom smjeru. Na samom početku naglašava kako je svaka obitelj jedinstvena, sa svojim pravilima, stavovima i uvjerenjima te kako ne postoji univerzalno pravilo ili univerzalno rješenje. No, ako želimo svoje dijete usmjeriti na put razvoja samostalne osobe, koja će biti spremna prihvatiti i dati kritiku, preuzeti odgovornost za sebe i druge i znati postaviti vlastite granice, a istodobno poštovati tuđe, možemo se pouzdati u upravo ove četiri vrijednosti o kojima govori, a to su uvažavanje, integritet, autentičnost i odgovornost.
Uvažavanje
Uvažavanje podrazumijeva poštivanje drugoga te prihvaćanje spoznaje o tome da svatko ima pravo zadržati svoje dostojanstvo, pa tako i dijete. Kada govorimo o uvažavanju, moramo osvijestiti činjenicu da uvažavanje nije isto što i ravnopravnost ili jednakost. Dijete se često smatra nekompetentnim, malim, nedoraslim, objektom, onim koji ne može ili ne zna sam. Upravo to je stav koji moramo mijenjati. Dijete je kompetentno, važno, dostojno poštovanja i uvažavanja. Ako uvažavamo dijete, uvažit ćemo njegove misli, osjećaje, sliku o sebi, snove, maštanja i kompletan unutarnji svijet. Jednako ćemo gledati na sve te aspekte djeteta kao što bi na njih gledali da nam o njima govori naš partner ili prijatelj. Riječi autora koje bi iz ovog poglavlja mogli ponijeti kao misao vodilju su „Kada razmišljate koju metodu primijeniti u odgoju djeteta, najprije se zapitajte biste li to učinili vašem partneru. Ako je odgovor niječan, najvjerojatnije se ne radi o dobroj ideji. Oni koji svejedno pribjegnu takvim metodama, spadaju u roditelje koji i dalje ne shvaćaju da su djeca pravi mali ljudi“. Svaka uspješna interakcija između roditelja i djeteta je ona koja se odvija na istoj razini. Vodeća uloga u obitelji i dalje pripada roditeljima, ali oni uvažavaju svoje dijete, poštuju ga te uzimaju u obzir djetetove potrebe i želje. Jesper Juul govori o težini takvog postupanja zbog naših iskustava i činjenice da su često roditelji bili ti koji su kroz vlastiti odgoj bili tretirani kao objekt. Većinom su odrasli nad njima iskazivali moć, umjesto pokazivali brigu, a poslušnost, strahopoštovanje i podređenost bili su ideali odgoja.
Važno je da se zbog takvih iskustava i praksa upitamo, kako možemo bolje, promatramo vlastitu praksu, vlastiti odgoj i odnos s djetetom, osvijestimo što radimo te gradimo odnos povjerenja i uvažavanja koji će dugoročno davati ljubav i povjerenje. Odnos u kojem će se dijete osjećati slobodno iskazati svoj unutarnji svijet (misli, emocije, osjećaje, potrebe, želje) i pritom vidjeti da je roditelju važan taj svijet, da ga roditelj čuje i vidi te uvažava sve što je rečeno. Kao i sa svojim partnerom, s djetetom trebamo razgovarati i uvažiti ono što dijete govori uz poštovanje i prihvaćanje, biti aktivan govornik, ali i slušatelj koji dijete ne gleda kao „malo biće koje ne zna što priča“ već kao jednako vrijedno biće koje će, ako bude uvaženo, biti biće koje će uvažavati druge.
Integritet
O integritetu Jesper Juul priča u smislu manifestiranja ponašanja i pozadine ponašanja. Za osobe koje često govore „da“, a zapravo misle „ne“ Jesper Juul kaže da brzo ljubav počinju doživljavati kao zatvor, a obitelj kao okruženje koje ih guši. S uvjerenjem govori o mnogo većoj snazi zajednice u kojoj se pojedinci snažnije definiraju kao individue. To bi značilo da svaki pojedinac mora naučiti biti asertivan, naučiti reći što želi, a što ne tj. imati vlastite granice. Samim time, svoje dijete moramo poticati na izražavanje svojih potreba i želja te ih kao takve uvažiti. Stvoriti djetetu okolinu koja će ga uvažiti, prihvatiti i podržati. Mnogim je roditeljima teško prepoznati, čuti i priznati djetetove želje ili potrebe, jer u obitelji iz koje sami potječu nikada nisu naučili kako očuvati integritet. Često smo svi mi morali potiskivati vlastitu osobnost, potrebe i želje kako bi bili voljeni ili viđeni, a nažalost, takva se praksa još donedavno mogla vidjeti u brojnim obiteljima i odgojno-obrazovnim ustanovama.
Na nama je, odraslim osobama, da preuzmemo potpunu odgovornost za svoje postupke te konstantno preispitujemo svoje postupke i stavove. Dijete treba roditelja koji će mu znati reći „da“, ali i znati reći „ne“. Jer baš kada mu je rečeno „ne“, dijete uči vrlo važnu lekciju o porazima, udarcima sudbine i neostvarenim željama, a to je vrlo važna životna lekcija. Unutar obitelji održavanje integriteta znači da roditelji, umjesto da samo djeci određuju njihove granice, određuju i svoje vlastite te budu dosljedni. Dijete će tako učiti o vlastitim granicama po modelu svoje okoline, a ako usvoji pojam i praksu vlastitih granica, usvojit će i poštivati i tuđe granice.
Autentičnost
Autentičnost se odnosi upravo na to da nastupamo tj. djelujemo takvi kakvi jesmo. Ako stvaramo i djelujemo iz autentičnog dijela sebe, to nije samo mnogo zdravije za nas same, nego na taj način pružamo pravi primjer i svojoj djeci, tada im šaljemo poruku da je u redu biti ono što jesmo. Ako želimo poticati autentičnost kod djeteta, moramo potaknuti subjektivnost i različitost koju dijete manifestira tj. biti otvoreni i podržavajući kada dijete za određene situacije stvara subjektivne doživljaje koji su potpuno suprotni onome kako ih mi doživljavamo. Umjesto da ga u tom slučaju osudimo, trebali bismo djetetovo poimanje stvarnosti promatrati jednako vrijednim. Autentičnost ćemo potaknuti i ako djetetu dozvolimo da samo odabire i izražava svoje potrebe i želje. Naravno, ne govorimo sada o tome da dijete četverogodišnjak bira želi li ići u vrtić ili ne, već da dijete odluči kada mu je dosta hrane, kada mu je dosta sna ili potreban san, želi li sada pojesti brokulu ili mrkvu, želi li zelene ili žute čarape.
Odgovornost
Odgovornost za kvalitetan odnos između roditelja i djece uvijek je na roditeljima. Jesper Juul navodi kako se već generacijama smatra da su za dobre odnose u obitelji zaslužni roditelji i njihove odgojne metode, a za loše odnose ili situacije kriva su djeca. Što naravno, nije tako. Odgovornost je vještina koja se uči, pa je važno djeci od najradnije dobi davati prilike da ju uče kroz situacije koje su djeci primjerene. Dijete koje više ne želi jesti često će negodovati i odbijati hranu te na taj način postaviti svoju granicu, ako mu okolina ne dozvoli da ju verbalizira i da bude poštovana, no ako ga roditelj u tome ne podrži i nameće svoju volju, dijete će svoju potrebu uglavnom potisnuti. Ako pak roditelj dozvoli djetetu da iskaže svoju potrebu, kaže (u ovome primjeru) da više nije gladno i odloži jelo, dijete će se osjećati i biti uvaženo, poštivat će se njegova granica, a samim time dijete će preuzeti odgovornost za to da za 10 minuta više nema hrane te da je odabralo završiti s jelom. Tako se uči odgovornost za vlastite postupke i odluke. Ako djecu što više stavljamo u takve situacije njihov put do odgovornih bića bit će lakši i spontaniji, a gradit će se i poštovanje prema drugima.
Preporučam svakom roditelju da pročita djela spomenutog autora, jer svatko od nas u sebi ima roditeljske dileme i nosi se sa svakodnevnim roditeljskim izazovima. Upravo je edukacija danas ključ ka kvalitetnijem i boljem roditeljstvu. Stoga se ne osuđujte, ukoliko smatrate da možete bolje, radije se educirajte i naučite kako to bolje pretvoriti u stvarnost i svakodnevicu.