Piše: Iva Radošić, mag.logoped
Nedostatno komuniciranje velika je boljka današnjice, a u periodu djetetova razvoja jezika i govora, kvalitetna komunikacija s roditeljima upravo je ključni faktor urednoga razvoja. I iako postoje predispozicije za razvoj jezično-govornih teškoća na koje, nažalost, ne možemo direktno utjecati, iz životnih i komunikacijskih navika roditelja i okoline možemo izdvojiti, osvijestiti i promijeniti neka ponašanja koja mogu pomoći u prevenciji nastanka istih. Moderan stil života prisiljava roditelje da s djecom provode sve manje i manje kvalitetnog vremena. Osim samog manjka u direktnoj komunikaciji, nailazimo i na sve manje čitanja, prepričavanja, pjesmica, brojalica, govornih igara i sličnih aktivnosti kojima su roditelji dosad pozitivno poticali jezično-govorni razvoj svoga djeteta. Brojne obveze koje moderni stil života nameće roditelju i sveprisutnost koja se od te uloge traži, dovodi do ubrzanog stila življenja u kojem ostaje vrlo malo vremena za kvalitetnu i opuštenu interakciju s djetetom u kojoj se komunikacijske i jezično-govorne vještine najbolje razvijaju. Navike koje roditelji razvijaju, ne bi li im pomogle da se nose s izazovima današnjice, nerijetko otežavaju djetetov jezično-govorni razvoj. Roditelji, koji samo žele najbolje za svoje dijete, često uopće nisu svjesni ovih navika i njihovih negativnih utjecaja na djetetov razvoj. Na sreću, jednom kad ih osvijeste, roditelji takve navike mogu promijeniti, dopustiti jezično-govornome razvoju djeteta da teče svojim prirodnim tokom ili ga dodatno novostečenim navikama aktivno poticati. Kojim to navikama otežavamo djetetov jezično-govorni razvoj?
Reduciranje komunikacijske potrebe
- Djeca počinju komunicirati iz potrebe. Roditelji ponekad žele svome djetetu potpuno ugoditi pa mu serviraju sve što bi mu moglo zatrebati, prije nego što dijete išta i zatraži. Tada dijete propušta priliku nešto poželjeti iskomunicirati i na taj način vježbati svoje komunikacijske sposobnosti. Dobro je dopustiti djetetu da nešto traži, stvoriti tzv. “komunikacijsku potrebu”, a onda mu pomoći u sredstvima i načinu na koji da nešto zatraži.
Protektivni roditeljski stil
- Poneki roditelji skloni su pretjerano zaštićivati svoje dijete pa ga spontano štite od izlaganja različitim situacijama. Takvi roditelji razgovaraju umjesto djeteta, odgovaraju umjesto njega na pitanja drugih i završavaju mu rečenice, ne dajući mu priliku da samo komunicira. Također, infantiliziranje djeteta, stalno tepanje, s iskrivljavanjem glasova i pretjerano simplificiranje jezično-govornih oblika nisu dobar poticaj razvoju.
Blendanje hrane
- Proces žvakanja i gutanja hrane od iznimne je važnosti u razvoju govora. Senzorički input i motorički angažman struktura u usnoj šupljini prilikom uzimanja miksane, tj. blendane hrane nije dostatan da bi djetetu osigurao pravilni razvojni poticaj. Događa se da roditelji zbog straha od gušenja, iz navike ili neznanja dugo hrane djecu isključivo blendanom teksturom, dok se većina zdrave populacije djece već od 6 mj. starosti može samostalno hraniti mekanim komadima hrane.
Duda varalica
- U dojenačkom periodu, poneki roditelji na svaki pokušaj glasanja bebi stavljaju dudu u usta i na taj način zapravo “ušutkavaju” bebu, čime joj uskraćuju priliku za istraživanjem vlastitih vokalnih sposobnosti i vježbanjem govornih struktura. Također, roditelji često navode da koriste dudu kako beba ne bi stavljala druge predmete u usta, što je također kočenje prirodnog razvoja istraživanja okoline u oralnoj fazi. Produženo i često korištenje dude varalice može dovesti do nepravilnog razvoja čeljusti i zubi. Govor preko dude iskrivljava slušni i motorički obris glasova pa dijete pamti i utvrđuje takve nepravilne oblike. Duda prisiljava jezik da boravi u neprirodnom položaju u usnoj šupljini što, osim do teškoća u govoru, može dovesti i do nepravilnog obrasca gutanja.
Neresponzivnost
- Boravljenje u istoj prostoriji s djetetom nije isto što i aktivno bavljenje s djetetom. Roditelj u komunikaciji mora biti responzivan, te od najranije dobi odgovarati na djetetove pokušaje komuniciranja kako bi dijete shvatilo da su njegovi komunikacijski pokušaji svrhoviti i stvaraju neku reakciju u okolini. Odgovorljivost na dječji plač, oblikovanje bebina gugutanja i brbljanja u slogove i riječi svoga materinskog jezika, poticanje korištenja prirodnih gesti, imitacija mimike, pridavanje značenja vokalnim pokušajima i sl., radnje su koje roditelji intuitivno provode, ali se mogu potisnuti i izostati uslijed slijeđenja nekih trendova u odgoju, slušanju štetnih savjeta okoline i sl. Komunikacijska odgovorljivost i uvažavanje djeteta kao aktivnog sudionika u komunikaciji važan je aspekt jezično-govornog razvoja.
Ekranizacija
- Kako bi dobio na vremenu ili tišini, roditelj djetetu daje tablet, mobitel, igricu, pušta crtić… Prema preporuci Američke udruge pedijatara dijete mlađe od 18 mjeseci ne bi uopće trebalo boraviti pred ekranima. Istraživanja pokazuju kako je vrijeme provođeno pred ekranom u ovoj ranoj dobi direktno povezano s kašnjenjem u govornoj ekspresiji. U periodu u kojemu je razvoj mozga vrlo intenzivan i osjetljiv, gledanje u ekrane može dovesti do nepoželjnog tijeka razvoja različitih vještina, pa tako može otežati uredan komunikacijski i jezično-govorni razvoj. Osim toga, na taj se način gubi dragocjeno vrijeme koje se može provesti u drugim aktivnostima. I roditelji i djeca često su zaokupljeni vlastitim aktivnostima pred ekranima i gube naviku interakcije u zajedničkom provođenju vremena. Ekranizacija ne pogađa samo djecu direktno, već utječe na njihov razvoj indirektno preko njihovih roditelja. Iako je jedan od najvećih darova moderne tehnologije upravo jednostavnost komunikacije, čini se da sama komunikacija zbog nje najviše ispašta. Tehnologija nam danas dopušta da budemo duhom odsutni više nego ikada prije. Nerijetko se vidi situacija u kojoj dijete više puta pokušava ostvariti komunikacijski kontakt s roditeljem koji te pokušaje ni ne primjećuje jer mu je pažnja potpuno zaokupljena gadgetom u rukama. Također, roditelji i djeca često zajedno gledaju sadržaje na koje se kasnije ne reflektiraju ili gledanjem sadržaja zamjenjuju direktnu komunikaciju. Tako se jedan od osnovnih filogenetskih komunikacijskih poriva “show and tell” (pokaži i kaži) sveo se samo na “show” (pokaži) jer, zašto bi dijete prepričavalo roditelju proživljeni sadržaj, kad ga je mobitelom snimilo i može mu ga pokazati bez i jedne utrošene riječi?
Forsiranje učenja stranoga jezika u ranoj dobi
- U ovoj se situaciji ne radi o pravoj dvojezičnosti, već o forsiranju komunikacije i eksplicitnog usvajanja znanja na stranome jeziku, kod djeteta koje još nije usvojilo bazu materinskoga jezika. Tako dolazi do situacije gdje dijete, čija su oba roditelja izvorni govornici hrvatskoga jezika i koje živi u Hrvatskoj, prvu riječ izgovara na npr.engleskome jeziku. Dijete, osim što mu se obraća na engleskom, sluša engleske pjesmice, gleda engleske crtiće, uči engleske brojalice, usvaja englesku kulturu, uči nazive boja na engleskom i sve to propušta na materinskom jeziku. Problem nastaje i u odsutnosti prirodnosti i intuitivnosti komunikacijske situacije, koju roditelji kroz strani jezik ne mogu postići, ma koliko dobri priučeni govornici bili.
Fokusiranje na razvojno neprimjerene sadržaje
- Poneki roditelji misle da će ranim podučavanjem nekih složenih vještina ili znanja dijete profitirati ili biti u prednosti pred vršnjacima. Tako se događa da se fokusiraju npr. na podučavanje čitanja i pisanja kod djeteta koje još nije razvilo potrebne predčitalačke vještine, na prepoznavanje brojki do 100 kod djeteta koje nema usvojen pojam količine itd. Inzistiranjem da dijete napamet nauči neke “reprezentativne” sadržaje ono propušta priliku da usvoji opća znanja o svijetu, koja su mnogo važnija pri izgradnji jezičnih kapaciteta.
Direktivni stil komunikacije
- Neki se roditelji uhvate u obrazac direktivnog stila komunikacije, pa se djetetu obraćaju pretežno uputama, zahtjevima i naredbama. S djetetom je potrebno imenovati, komentirati, opisivati, objašnjavati, prepričavati… Dijete ne smije zauzeti pasivnu ulogu u komunikacijskom odnosu pa ga je dobro i ispitivati, ali i poticati da i ono samo ispituje.
Preokupiranje djece
- Danas se kod roditelja nerijetko javlja osjećaj potrebe stalnog animiranja djeteta pa djecu često “bombardiraju” sadržajima, igračkama, projektima i upisuju ih na brojne dodatne aktivnosti. U užurbanom svijetu današnjice rijetko nam ostaje vremena da zastanemo, promislimo i osvrnemo se na proživljene događaje, te da ih s djetetom zajedno prokomentiramo. Osim toga, dijete koje je stalno okupirano obradom prezentiranih sadržaja nema potrebu razvijati kreativno mišljenje. A upravo je jezična kreativnost govornika ono što ga čini dobrim. Zato je dobro djetetu priuštiti periode dosade te ga tada potaknuti da svoje misli i maštanja verbalizira.
Osamljenost
- Većina djece danas živi u najužem obiteljskom krugu, uglavnom samo s roditeljima. Život daleko od šire obitelji, baka i djedova, obiteljskih prijatelja, izvan odgojno-obrazovnih sustava i dr. osamljuju dijete i dovode do situacije u kojoj je osuđeno samo jedan ili dva govorna uzora. Osim što dijete manje ukupno komunicira, ima manje prilika vježbati komunikaciju s različitim komunikacijskim partnerima. U tim je situacijama i veća mogućnost prijenosa jezično-govornih teškoća s roditelja na dijete, s obzirom da je modeliranje toliko ograničeno. U nedostatku “sela” komunikacija trpi.
Roditeljski perfekcionizam
- Roditeljski perfekcionizam odnosi se na zahtijevanje savršenstva u jezično-govornome izričaju od djeteta koje za to razvojno još nije spremno. Ovdje podrazumijevamo očekivanje da dijete vrlo rano “čisto izgovara” sve glasove, stalno korigiranje djeteta, ispravljanje frazom: “Ne kaže se tako, nego…”, stalno komentiranje djetetovog govora, traženje od djeteta da ponavlja duge i komplicirane riječi, dizanje panike oko djetetova jezično-govornog razvoja i sl. Ovakva ponašanja roditelja mogu zabrinuti dijete, ono može postati anksiozno oko svoga govora, izbjegavati govor i dr. Ukoliko se roditelj stalno fokusira na formu djetetova govora, umjesto na njegov sadržaj, kod djeteta se može stvoriti osjećaj manje vrijednosti. Ukoliko je roditelj zaista zabrinut za djetetov jezično-govorni razvoj, najbolje je da zatraži stručnu procjenu te da svoju zabrinutost pred djetetom ne iskazuje.
Samostalno upuštanje u terapiju
- Roditelj koji se samostalno upušta u korigiranje djetetova govora, može načiniti veliku štetu. Jezično-govornu terapiju, kojoj prethodi detaljna dijagnostika, provodi logoped koji je za to fakultetski obrazovan i čiji je to životni poziv. I iako su različite vježbenice, liste riječi i popisi vježbi danas lako dostupni svima, roditelji moraju biti svjesni da materijal ne čini terapiju, te da ga oni, bez prethodne konzultacije s logopedom, ne znaju koristiti. Svaka logopedska terapija je individualizirana te je nemoguće univerzalni obrazac primijeniti na sve. Zbog toga treba biti oprezan i u prihvaćanju savjeta okoline. Zbog osjetljivosti razvojnoga perioda, oko svake se odluke i djelovanja najbolje konzultirati sa stručnom osobom, u ovome slučaju logopedom.