Kada naša djeca pate, patimo i mi. Kada ih nešto boli, nas boli još više. Kada dožive nepravdu, mi je osjećamo jače. To se događa zato što se majke i očevi prisjećaju vlastitih boli iz djetinjstva i žele svoju djecu poštedjeti istih. Žele ih zaštititi i ponekad u tome pretjeraju.
Je li u redu ponekad pustiti dijete da na vlastitoj koži osjeti negativnu emociju i da uči iz vlastitih pogrešaka? Je li u redu pustiti ih da padnu sa starog bicikla ili da se druže s vršnjacima za koje znamo da će ih povrijediti? Takva pitanja dio su vječite dvojbe koja se javlja kod svih roditelja – da li da se umiješamo i spasimo dijete od neke negativne situacije ili da ih promatramo sa strane kako se upoznaju s teškim, ali neizbježnim životnim situacijama?
Zašto spašavamo?
Žene su danas zaposlenije no ikad, ali i uspješnije no ikad prije. One uz to obavljaju šoping, kuhaju, ponekad i dva puta dnevno, a kuću održavaju čistom. Istovremeno one su nježne partnerice svojim supruzima i budne čuvarice svoje djece. Neke uz sve stignu posjećivati teretane, solarije, biti aktivne u udrugama i društveno korisne.
No, prije svega, žene su majke koje odlučno brane pravo svoje djece na zabavu, igru, kvalitetan, sretan i siguran život. Tako ćete vidjeti majku koja trči za sinom i drži ga za sjedalo kako ne bi pao s bicikla ili majku koja na red poziva djevojčicu iz ulice jer nije njezinu kćerku pozvala na rođendan, a svu drugu djecu je. Ipak, čini se da ovakvu pretjerano zaštitničku stranu pokazuju samo majke novijih generacija.
Prije 20, 30 ili više godina, majke su bile manje opterećene strašnim brigama i negativnim slutnjama vezanim uz djecu i kao da su nam više dozvoljavale da učimo na vlastitim greškama. Kod njih je više vrijedilo pravilo – život može biti težak i što prije djeca to nauče, lakše će im biti u životu.
Kada se umiješamo u probleme naše djece i nastojimo ih riješiti u njihovo ime kako bi se djeca što prije bolje osjećala, zapravo im oduzimamo mogućnost da upoznaju i da nauče snositi se s lošim emocijama tijekom teških vremena. Baš kao što za sportske rezultate treba puno vježbati, tako treba djeci dati priliku da kroz ponavljene situacije nauče kako riješiti životne probleme i neuspjehe.
No, kako su majke prezaposlene, one jednostavno nemaju vremena o tome razmišljati i izgubile su osjećaj koji razlikuje empatiju, njegu i brigu od akcije u korist naše djece. Mame često nemaju vremena pa im je najlakše uštedjeti vrijeme i jednostavno stati između djeteta i njegovih razočaranja, neuspjeha, slomljenih srca i riješiti ih nabrzaka u ime djeteta.
Bilo da je taj nagon u našim genima ili smo ga dobili socijalizacijom, čini se da su majke predodređene da brinu, štite i spašavaju svoju djecu. “Može se reći da većina majki ima jak instinkt kada je njihovo dijete u boli i ne mogu to trpjeti ni gledati”, kazao je dr. John McGrail, klinički terapeut iz Los Angelesa. “Problem se javlja kada dozvoljavaju da taj instinkt prevlada njihovu spoznaju da su bol i razočaranje prirodni dio ljudskog odrastanja i razvoja i da djeca koja nauče snositi se s tom stranom života odrastaju u dobro prilagođene pojedince”.
Dakle, osim što majke posjeduju prirodni instinkt, one žive u mileniju kada i inače mnogo stvari uzimaju proaktivno u svoje ruke i rješavaju, pa tako i probleme svoje djece čime ih štite od životnih realnosti.
Osim toga, majke su sreću članova svoje obitelji počele uzimati kao mjeru vlastitog uspjeha, pa često misle da ako je netko u obitelji nesretan, da one jednostavno nisu dobre majke ili supruge.
Kako naša pomoć šteti djeci?
Kada odlučimo požuriti stvari kako bi automatski dijete odvratili od životnih neugodnosti, zapravo mu oduzimamo šansu da samostalno dođe do zaključka da će sve biti u redu i šansu da nauči kako se snositi s razočaranjem i frustracijom.
Što mudre žene znaju?
I dalje ostaje pitanje – što učiniti kada naš mališan pati, a svijesne smo da mu možemo pomoći za nekoliko minuta ako se umiješamo?
Prvi savjet je da si trebamo uzeti vremena prije bilo kakve akcije. Potrebno je razmisliti da li problem koje ima dijete uopće ima bilo kakve veze s nama ili se radi isključivo o odnosu među vršnjacima, koje vršnjaci trebaju samostalno i riješiti. Ono što možemo učiniti je pružiti djetetu podršku, ljubav i rame za plakanje, ali ne i brzo rješenje koje donosi samo instant olakšanje.
Iako je često lakše odmah riješiti problem, umjesto prolaziti s djetetom više ili manje dug proces oporavka, puno je bolje biti manje zaštitnički nastrojena majka, a više biti podrška djetetu zbog neprocjenjivih životnih lekcija o ljubavi i životu koje će mališane pripremiti na sve eventulne emocionalne padove kasnije u životu.
Izvor: www.klinfo.hr, Foto: AVAVA/Shutterstock