Kronične bolesti u djece nisu rijetke, tako da otprilike jedno dijete od šestero ima neki oblik kroničnog poremećaja. Kao i svake godine uoči polaska djece u prvi razred, mi koji radimo s njima razmišljamo o tome koliko su zdrava, s kojim kroničnim bolestima počinju školovanje, hoće li i kako to utjecati na njihov uspjeh u školi, kako će ih prihvatiti vršnjaci te kako će nastavni program utjecati na njihovo zdravlje.
Djeca k nama dolaze uglavnom iz pedijatrijskih službi, katkad od odabranih liječnika obiteljske medicine s već dijagnosticiranim kroničnim bolestima. To, naravno, ne isključuje mogućnost otkrivanja pojedinih poremećaja na sistematskom pregledu prije upisa u prvi razred, te redovitim sistematskim pregledima tijekom osnovne škole.
Razgovarajući s učenicima o tome što je kronična bolest, oni uglavnom kažu da je to nešto što traje cijeli život te da njihovi roditelji, bake i djedovi piju lijekove svaki dan. Sličnih razmišljanja ima mnogo i lijepo je znati da djeca mogu razlikovati bolest koja traje neko vrijeme i prođe, od one koja obilježi veći dio života. A kronične bolesti u djece nisu rijetke, otprilike jedno od šestero ima neki oblik kroničnog poremećaja koji mogu varirati u obliku i intenzitetu.
Što je dijete mlađe, to je izraženija povezanost duševnog i tjelesnog zdravlja. Psihosocijalni čimbenici također su važni za razumijevanje i liječenje kroničnih bolesti, a i sama bolest uvijek ima utjecaja na psihosocijalne aspekte života djeteta i obitelji.
Upravo su kronične bolesti jedno od područja koje zahtijeva dobru suradnju liječnika različitih specijalnosti (pedijatra, liječnika školske i obiteljske medicine, dječjih i adolescentskih psihijatara). Ne smijemo zaobići ni školu koja je dužna voditi brigu i o zdravlju, posebno kronično bolesne djece, s obzirom na to da ona snažno utječe na razvoj ličnosti djeteta.
Posebno je važna velika briga o djetetu koje tek polazi u školu. Da bi se osigurali optimalni uvjeti, uz učitelja i profesora radi stručni tim koji čine psiholog, pedagog, defektolog i liječnik školske medicine kojem ta škola pripada.
Analiza uspjeha u školi kronično bolesne djece pokazala je da su oni u 87 posto slučajeva odlični i vrlo dobri učenici i da nema razlike u odnosu na zdravu djecu, kao što se pokazalo da nema bitne razlike ni u njihovu ponašanju.
Učitelji i profesori smatraju da je najbolje ako ga o bolesti djeteta najprije informira roditelj, a školski liječnik uputi o ponašanju prema djetetu i njegovoj bolesti. Problemi često nastaju zbog odluke smije li pohađati satove tjelovježbe, i ako smije, što i u kolikoj mjeri. U tim slučajevima posebno dobiva na važnosti timski rad.
Što kažu statistike
Na temelju pregleda djece pri upisu u prvi razred prošle školske godine i registriranih kroničnih bolesti, utvrđeno je da otprilike 12 posto djece ima neku kroničnu bolest. Istraživanjem je obuhvaćeno 1426 djece, od toga 742 dječaka i 684 djevojčice, 473 iz grada, a 953 sa seoskih (ruralnih) područja.
Najčešće kronične bolesti su:
- alergije (sve alergije na inhalacijske i nutritivne alergene te lijekove) – 3,9%
- poremećaji vida (svi poremećaji akomodacije i oštrine vida) – 3,9%
- noćno mokrenje – 1,5%
- sideropeničana anemija (zbog manjka željeza) – 1,5%
- bronhalna astma – 0,9%
- epilepsija – 0,2%.
Svi kronični poremećaji češći su u dječaka, a veći je postotak zabilježen kod seoske djece, osim poremećaja vida i alergija. Navedeni rezultati ne odstupaju od hrvatskog prosjeka, broj nekih poremećaja smanjen je u odnosu na djecu rođenu ratnih godina (primjerice, postotak noćnog mokrenja smanjen je sa 3,7 posto na 1,5 posto).
U rjeđe kronične bolesti djece koja polaze u školu ubrajamo:
- šećernu bolest
- prirođene ili stečene srčane greške
- preuranjeni pubertet
- celijakiju
- poremećaje rada štitnjače.
Najčešći alergije i poremećaji vida
Kao što je već navedeno, najčešće dvije kronične bolesti su alergije različitog uzroka i poremećaji vida. Dijete s bilo kakvim simptomima alergije odmah ide liječniku, pa se dijagnoza postavlja i prije polaska u školu. No, tek na našem pregledu, koji uključuje i ispitivanje oštrine vida, otkrije se poremećaj vida s obzirom na to da dijete neće reći roditelju da ne vidi dobro, a roditelji to ne primijete. Postotak refrakcijskih anomalija kod naših prvašića nakon ispitivanja oštrine vida je 4,7 posto. Naravno, dijagnozu dalekovidnosti ili kratkovidnosti te slabovidnosti postavlja specijalist oftalmolog. Procjena oštrine vida koju radimo Snellenovim tablicama je pouzdana, a ako djeca još ne znaju brojeve i slova, postoje optotipovi (znakovi) u sličicama, što budućim prvašićima bolje ide.
Za razliku od alergija, utvrđeno je da se nakon pregleda prije upisa u prvi razred povećava postotak refrakcijskih anomalija, pa se kod učenika u osnovnoj školi kreću između 12 i 25 posto. To je rezultat naših screeninga u trećem razredu te ispitivanja oštrine vida u petom i osmom razredu tijekom sistematskog pregleda. Uz refrakcijske anomalije koje uočimo na pregledu prije upisa u prvi razred, važno je otkriti i strabizam, koji ispitujemo Cover testom (test zaklonom ili test pokrivanja jednog oka kojim se ispituje položaj i pokretljivost oka).
Strabizam je važno uočiti na vrijeme jer je čest uzrok slabovidnosti i drugih senzornih poremećaja u razvoju binokularnog vida. Rano otkrivanje i zbrinjavanje refrakcijskih anomalija i sprječavanje slabovidnosti omogućuje bolji uspjeh i prilagodbu učenika u školi i okolini. Kad zbrojimo poremećaje vida dijagnosticirane prije polaska u školu i one otkrivene na našem pregledu, dobijemo ukupan postotak 8,6 posto djece s poremećajem vida u prvom razredu, što je mnogo.
Potpora mora biti sveobuhvatna
Sve te bolesti znatno utječu na psihički i fizički razvoj djeteta, kao i njegovu sposobnost prilagodbe u novoj sredini. Polazak djeteta u prvi razred izaziva velik stres, što može negativno utjecati na osnovnu bolest. Zato valja osigurati kvalitetne uvjete života i rada, individualizirati nastavu u što je moguće većoj mjeri, educirati učitelje i roditelje, te im pružiti psihološku podršku.
Uloga roditelja vrlo je važna.
Dijete treba prihvatiti s bolešću, takvo kakvo je i ne kriviti ga, ulijevati mu puno samopouzdanja kako bi se što bezbolnije integriralo u školsku sredinu. Na početku školske godine roditelji svakako moraju obavijestiti učitelja ili učiteljicu o zdravstvenim problemima svoga djeteta. Tako pomažu njemu i svima onima koji s djetetom rade da se ne dogodi da dijete s epilepsijom dobije napad u razredu, ili dijete dijabetičar upadne u hipoglikemijski šok, a da nitko o tome ništa ne zna.
Nema nesavladivih zapreka. Zato svi vi prvašići, zajedno sa svojim roditeljima, samo hrabro dalje! Ako se svi samo malo potrudimo, uspjeh neće izostati, a djeca će lakše podnijeti teret koji se zove kronična bolest.
Autor: Ljiljana Podrug, dr. med., spec. školske medicine
Izvor: Vaše Zdravlje
Foto: bokan/Shutterstock