Briga o djeci se u današnje vrijeme dosta često stavlja u ladicu sa politikom. Pri tome mislim da se poneki političari pri svojim izbornim kampanjama povlače na činjenice da će poboljšati školovanje, da će poboljšati brigu o djeci, uvesti obavezno i besplatno školovanje za svako dijete. Nažalost, to bi trebala biti svakodnevica u sabornici i sličnim institucijama, a ne politička bahaćenja u svrhu pridobivanja glasača.
Današnju brigu o djeci zaposleni roditelji vrlo često daju u ruke vrtićima, jaslicama, te sličnim institucijama koje su se obvezale brinuti o djeci te im omogućiti nesmetan pravilni razvoj baš u toj najosjetljivijoj dobi. S druge strane briga o djeci se svodi na zajedničko gledanje televizije, redovito objedovanje i igranje te poneko crtanje bojama.
Takva briga o djeci je bio standard prije deset, petnaest godina, no, danas roditelji očekuju puno više brige i odgoja za njihovu djecu od institucija koje, na kraju krajeva, mi plaćamo. Za novce koje mjesečno ili tjedno izdvajamo vrtićima ili jaslicama, odnosno, školama očekujemo da se dijete počne i educirati o nekim osnovnim načelima života, a ne samo čisto zbrinjavanje iz dana u dan. To mogu i bake, no mi djeci želimo ono najbolje i najkvalitetnije.
Neke dodatne opcije pri odabiru kvalitetnijih institucije kojoj ćemo povjeriti naše dijete uključuju i prirodnu, zdravu prehranu, učenje stranog jezika, upoznavanje sa računalom, učenje slova i brojki, i sve to prije nego dijete krene u prvi razred. Poneke škole već očekuju da prvačići imaju to stečeno znanje. I naravno, da kod onih koji imaju osnovno znanje, daljnje obrazovanje im bude lakše i uvijek budu korak ispred onih koji nemaju.
Briga o djeci morala bi biti kompetitivnog karaktera. Recimo da škola ili vrtić u ulici A pruža dodatnu mogućnost učenja rada na računalu i to dva puta dnevno. Škola u ulici B je specijalizirana za učenje stranih jezika. Škola u ulici C pak osim spomenutih aktivnosti omogućuje još i bavljenje umjetnošću i gimnastikom. To je jedan od načina da škole u ulicama A, B i C dižu opseg i kvalitetu svoje ponude, a u svrhu poslovnog preživljavanja. Nažalost, u nas je takvo natjecanje samo mrtvo slovo na papiru.
Pred škole, vrtići odnosno institucije koje to nude pak imaju vrlo visoku cijenu, što nam naravno nije prepreka jer se ipak radi o našoj djeci. Osim veće cijene, zbog nedostatka institucija te kvalitete postoji i lista čekanja, koja može potrajati i par godina. Roditelji koji se odluče za to vrlo često rezerviraju mjesto za svoje dijete još kad je majka trudna.
Način i količina obrazovanja, a time i sama kvaliteta obrazovanja ostaje na odluci roditelja. Činjenica da se javlja potreba za što kvalitetnijim i boljim obrazovanjem polako potiče određene figure u društvu da pokrenu prvi kotač. Naravno, ne za vrijeme predizbornih kampanja već svakog dana u godini za vrijeme njihovog mandata. Nakon mandata svome sljedbeniku moraju ostaviti što kvalitetniji početak, a ne “patku” ne bili nakon četiri godine kritizirali rad svog protivnika. Nažalost u nas je situacija upravo takva.
Foto: Valua Vitaly/Shutterstock