Život današnjeg čovjeka obilježen je materijalnom stvarnošću, obojan konzumerizmom, pretvoren u pluralizam medijskih sadržaja i životnih stilova. Sva ova stvarnost realnog života skriva nam, ili bolje rečeno, odvlači onu nevidljivu, nematerijalnu, duhovnu strukturu života, pa se događa da čovjeka procjenjujemo po onome što ima a na po onome što on jest. Stoga nije ni čudo kada takvi stavovi obilježavaju naše odgojne roditeljske stilove. Ako je stoga roditeljski odgojni stil stjecati materijalna dobra pod svaku cijenu, te ako kriterij umjetne ljepote zamijeni prirodne ljepote, niti od djeteta ne možemo očekivati nešto više. Ovakvi stavovi često vode k duhovnom siromaštvu. Kako uopće prepoznati duhovnu dimenziju djeteta danas?
Prisjetimo se Platonove podjele čovjeka na duh, dušu i tijelo. Duh i duša su nevidljive komponente koje obilježavaju čovjeka pa i dijete. Taj duh u čovjeku prepoznajemo po slobodi od prostora i vremena, po kreativnosti, intuitivnosti, transcedentalnosti, po spoznaji cjeline, po mudrosti (Ivančić, 2008.). Duh osposobljava čovjeka za dimenziju ljubavi, empatije, razumijevanja i mnoge druge nematerijalne stvarnosti. Zastanimo malo! Zar nismo upravo sada opisali dijete? Ono je kreativno, intuitinvo, sklono vidjeti cjelinu, u njemu nema vremenskim ograničenja jučer, danas, sutra. Ono je puno razumijevanja i ljubavi. Upravo je dijete u cjelosti duhovno biće. Parafrazirat ćemo Mariu Montessori koja kaže da se dječja inteligencija razvija dok ono voli, ljubav mu omogućuje da vidi nevidljivo (Montessori, 1938.)
Dovoljno je pogledati dijete u oči i osjetiti milinu i toplinu onog unutarnjeg bića koje je tu kraj nas i koje nas čini sretnim. Čak nas niti riječi koje su materijalna stvarnost ne mogu zadovoljiti. Upravo shvaćamo da nas ništa materijalno ne može toliko usrećiti koliko ono duhovno, nevidljivo. Duhovna dimenzija započinje se, kažu znanstvenici, primijećivati već u prenatalnom periodu života. Suvremeni istraživači kažu da dijete čak nije svjesno sebe samo kognitivno, nego i aksiološki tj. svoje vrijednosti. Dijete reagira na ruku koju majka stavi na utrobu i dolazi glavicom maziti se, osjetiti je li voljeno.
Djeca su duhovnija od odraslih koji često prekrivaju ili sakrivaju ono duhovno u sebi. Djeca su neposrednija i otvorenija za egzistencijalna pitanja, o tajnama svijeta, odakle je došlo, čiji je svijet, zašto je ono na svijetu…
Duhovnost je bitna osobina djeteta. Ono sve do svoje treće ili pete godine života živi gotovo isključivo na bazi duha. Kad roditelji prelaze preko ovih gore navedenih temeljnih pitanja djeteta, tada u djetetu raste agresivnost i frustriranost koja će se kasnije odraziti u raznim devijantnim ponašanjima (Zohar, Marshall, 2000.).
Djela i riječi odrasle osobe dijete toliko zaokupljaju i očaravaju da ono dopušta da odrasla osoba bude ta koja živi i djeluje u njemu. A koliko tek ova spoznaja ostavlja trag u duhovnoj dimenziji. Smatramo stoga da je velika odgovornost odraslih na području duhovne dimezije. Potrebno je jačati duhovnu dimenziju odraslog čovjeka, odnosno rasti i sazrijevati u sebi samom, jer dijete vidi našu nutrinu, ono gleda našu dušu. Montessori smatra da čovjek malo po malo degenerira da nema djeteta koja mu pomaže da se obnovi duhom. „Ako se odrasla osoba ne pokuša obnoviti, stvorit će se tvrda ljuska oko njezina duha i postat će neosjetiljivo biće i na taj neosjetljivi način izgubit će srce.“
Zrinka Hržić, odgojiteljica, teologinja, Montessori odgojiteljica, odgojiteljica u vjeri prema Montessori načelima; DV Sunce, Zagr
Literatura:
- Tomislav Ivančić, Duhovnost djece, u: Dijete i društvo, god. 8, br. 2., 2008., str. 431-445
- Maria Montessori, Dijete – tajna djetinjstva, 2, izdanje, 1966., str, 141-145.
- Zohar D., Marshall I., Duhovna inteligencija suštinska inteligencija, Zagreb, 2000.