Disleksija je specifična teškoća u učenju, uz disgrafiju, diskalkuliju i posebne jezične teškoće.
Zajednička osobina djece sa specifičnim teškoćama u učenju je oštećenje jedne ili više osnovnih psiholoških funkcija važnih za razumijevanje ili uporabu jezika (u govoru i pisanju). Najčešća je disleksija (teškoća u usvajanju čitanja), pa onda disgrafija (teškoća u svladavanju pisanja) i diskalkulija (teškoća u usvajanju matematike).
Što je disleksija?
Značenje riječi dolazi iz grčkog jezika dys-teškoća i lexia-pisana riječ. Mnogi su je liječnici proučavali, a prvi je njemački neurolog R. Berlin 1872. upotrijebio ovu riječ kao termin za teškoće u učenju čitanja. Danas je predmet proučavanja i ispitivanja mnogih logopeda, psihologa, neuroznanstvenika i drugih.
Jedna od definicija kaže:
1968. World Federation of Neurology
“Disleksija je poremećaj koji se manifestira teškoćama u učenju čitanja unatoč konvencionalnoj poduci, odgovarajućoj inteligenciji i sociokulturnim prilikama.
Temelji se na kognitivnim teškoćama koje su često konstitucionalnoga porijekla.”
(Chritchley, 1969.; 1970.)
Klinička slika disleksije
Moramo znati da nije svaka teškoća čitanja- disleksija. Ako vam dijete čita sporo ili netočno, to može biti samo teškoća čitanja koja se može korigirati boljom metodom podučavanja i vježbanjem.Teškoće su prolaznog karaktera, a disleksija je nažalost, dugotrajna i postojana.
Ona je ipak poremećaj čitanja i pisanja i moguća je u svim stupnjevima od blažih, umjerenih i težih. Najbliža je posebnim jezičnim teškoćama i često je slična poremećaju pažnje, odnosno hiperaktivnom sindromu ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder).
Disleksija ima drugi uzrok, i nije posljedica poremećaja pažnje. Neprepoznata od strane roditelja, učitelja i tretirana kao dječja lijenost, nemar ili zločestoća, nerijetko to i postane. Nerazumijevanje, etiketiranje i neadekvatan odnos prema osobama s disleksijom može biti poguban za razvoj osobe, a posljedice velike i teške za osobu, obitelj i društvo u cjelini.
Disleksija nije bolest, ona je sindrom mnogih teškoća, ne može se preventivno spriječiti (može se ublažiti i promijeniti odnos prema njoj) a s vremenom ne nestaje. Prisutna je i u odrasloj dobi, samo bitno promijeni svoje lice. Kod odraslih je teže prepoznatljiva i kako bi ju otkrili, važno je naći put ka onom metakognitivnom, prema procesu mišljenja i doživljavanja svake osobe s disleksijom. Potrebno je otkriti način cjelokupnog razmišljanja, kakva joj je orijentacija u prostoru i vremenu, jezični razvoj, motivacija i emocionalni status.
Disleksija je češća u ljevaka i u muške djece. Ne može se potpuno ukloniti, ali uz pravodobno otkrivanje i stručni tretman teškoće se mogu ublažiti i prebroditi. Pritom, je važan individualiziran pristup i ustrajna, dobra suradnja, između roditelja, učitelja i logopeda. Uvijek treba imati na umu da nije riječ o djetetu koje neće, nego koje ne može.
Učenike s ovom vrstom teškoća prepoznajemo u školi relativno kasno (nerijetko u drugom i trećem razredu). Upućujemo ih na obradu i terapiju najčešće onda kada su simptomi jako izraženi (teškoće u čitanju, pisanju, pamćenju, matematici i dr.) i kada prerastu u školski neuspjeh i poremećaj u ponašanju. Oni često imaju lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje te tako postaju izloženi bullingu u svojoj sredini, a podložniji su psihosomatskim bolestima i ovisnostima.
Logopedi su stručnjaci koji se bave ovom problematikom. U školama i vrtićima nema ih dovoljno, niti u sredinama gdje žive (u većini gradova radi jedan ili nijedan logoped), pa ova djeca nemaju adekvatnu stručnu pomoć. Ranim otkrivanjem (najbolje u vrtiću) i na početku prvog razreda, uključili bi se u rad s logopedom i spriječile bi se posljedice koje imaju, a one nisu male.
Teškoće u čitanju i pisanju nije teško otkriti u školi. Prepoznajemo ih po nizu simptoma koje imaju, odnosno po sporom i netočnom čitanju, nerazumijevanju pročitanog, pogreškama u čitanju i pisanju, zaboravljanju naučenog, teškom pismenom izražavanju i slično.
Što treba učiniti kada otkrijete da učenik ima teškoće u usvajanju čitanja, razumijevanju pročitanog, matematici, pamćenju, razumijevanju jezika, koncentraciji i pažnji, motornim nemirom, impulzivnosti i sl.?
1.Uputiti učenika logopedu na pregled i terapiju
2.Primijeniti individualizirani pristup u radu i opservirati napredak učenika u svim segmentima znanja i razvoja
3.Odrediti oblik školovanja
Disleksiju možemo pobijediti tek kad razumijemo što ona jest, kada poznajemo njene uzroke i posljedice koje dolaze s njom.