Pervazivni razvojni poremećaji su poremećaji rane dječje dobi u kojima su zahvaćene sve psihičke funkcije. Obuhvaća socijalne odnose, jer uzrokuje poteškoće u komunikaciji uz ograničene interese i ponavljajuće aktivnosti.
Vrste pervazivnih poremećaja su autizam, Rettov poremećaj, dezintegrirani poremećaj, Aspergerov poremećaj, neodređeni pervazivni razvojni poremećaj.
U ovom članku govoriti ćemo o općim značajkama svakog pojedinog poremećaja. Jasno da je tema mnogo opširnija, ali pokušajmo za početak govoriti općenito.
Autizam
Sindrom je prvi opisao Leo Kanner, dječji psihijatar, 1943. godine. Već je tada uočio osamljenost određene djece, ako i prisutnu oštećenu komunikaciju s vanjskim svijetom. No, autizam kao poremećaj ulazi u službenu dijagnostičku nomenklaturu tek 1980. godine.
Autizam je nekoliko puta je učestaliji u dječaka nego u djevojčica, a prvi simptomi najčešće se uočavaju oko treće godine života. Ipak, kod neke djece, određeni znakovi mogu se pojaviti puno ranije te svakako treba reagirati i krenuti što prije s dijagnostikom. Kod ranih simptoma autizma, već u dojenačkoj dobi, možemo izdvojiti izostanak prvog osmijeha. Dijete s ranim obilježjima autizma najčešće je suviše mirno ili pak jako plačljivo. Također, značajka ranih simptoma jest i da se kod djeteta ne evidentira naročita privrženost uz roditelje (skrbnike), osim ukoliko je dijete gladno ili mokro.
Već u ranoj fazi primjećuju se poteškoće pri hranjenju i probavnom ciklusu, no zaostajanje i anomalije u razvoju govora obično su prvi jasniji znak kako s djetetom nešto nije u redu. Kod autistične djece razvoj govora najčešće kasni, a nakon što progovore, njihov govor je monoton i bezizražajan.
Djeca s autizmom pokazuju značajno nepovjerenje prema ljudima i rijetko prilaze drugim osobama te gledaju pored ili kroz njih, odnosno izbjegavaju direktan kontakt očima. Značajka djece koja boluju od autizma također je zaokupljenost određenim formama ponašanja, pokretima, rutinom i ritualima.
Autizam kao poremećaj može se pojaviti postupno ili vrlo iznenada. Neke majke djece s autizmom svjedoče o ranijim komplikacijama u trudnoći te uzimanju različitih lijekova. Postoji povezanost između autizma i poremećaja u primanju osjetilnih podražaja, osobito slušnih. Dijete čuje, ali ne razumije ono što je čulo, kao da mu se govori na stranom jeziku. Često je preosjetljivo na zvukove, dodire, a kod poneke djece javljaju se i autoagresivne epizode.
Smatra se da većina djece s autizmom imaju određenu razinu mentalne retardacije. S druge strane, usprkos tome, a možda baš i zato, evidentirane su i posebne sposobnosti koje graniče s genijalnošću (umjetničke, matematičke prirode). Etiologija poremećaja je vrlo šarolika te se kreće od genetske, toksično-alergijske, obrambene (autistično dijete brani se od vanjskog svijeta gradeći vlastitu tvrđavu kao zaštitu od prethodno proživljene boli i trauma), neurološke (abnormalni EEG, epilepsija), virusne (rubeola) u trudnica, ali i kasnije u djetetovu razvoju (meningitis, encefalitis…)
Kao terapija kod autizma preporučuje se:
– odgojno – obrazovni tretmani koji poboljšavaju komunikaciju i socijalizaciju
– bihevioralni tretmani radi poboljšanja govora i kvalitete u igri s drugom djecom
– psihodinamska terapija uz stvaranje toplog ozračja, da bi dijete lakše prihvatilo vanjski svijet – terapija igrom
-farmakoterapija uz male doze antidepresiva, sedativa, hipnotika i/ili antipsihotika
Prognoza poremećaja ovisi o težini simptoma te što ranijem i kvalitetnijem liječenju. Polako, ali sigurno raste postotak osoba koje ostvaruju samostalan život (do 20%).
Rettov poremećaj
Rettov poremećaj javlja se uglavnom kod djevojčica, u prvoj i drugoj godini života. Karakterizira ga intelektualno propadanje, gubitak komunikacijskih vještina, ataksija, povišen laktat i piruvat u krvi, snižena tolerancija na opterećenje glukozom, epileptični napadaji. Smatra se da je uzrok pretežno genetski, a od velike pomoći su i antikonvulzivi i fizikalna terapija.
Aspergerov poremećaj
Aspergerov poremećaj karakterizira neobično (ekscentrično) ponašanje djece uz specifične obrasce ponašanja i ponavljajuće radnje. Djeca s Aspergerovim poremećajem imaju veće intelektualne sposobnosti od djece s autističnim poremećajem, ali i izraženu anksioznost i poremećaje raspoloženja (moguće su i psihotične epizode). Liječenje je slično kao i kod autizma, potreban je cjelovit pristup te odgojno obrazovne mjere
Neodređeni pervazivni razvojni poremećaj
Dijagnosticira se kad ne postoje kriteriji za druge od navedenih poremećaja. Kao podvrste navode se: atipični autizam i granični poremećaj.
Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu
Simptomi dezintegrativnog poremećaja slični onima kod autizma, a javljaju se između treće i pete godine života. Prognoza je, nažalost, prilično loša, bolest brzo napreduje
Ponavljamo, kao i kod ostalih poremećaja u ponašanju, kod svih pervazivnih razvojnih poremećaja važno je rano prepoznavanje i liječenje. Liječenje bilo kojeg poremećaja ove vrste zahtjeva individualnu i grupnu (obiteljsku terapiju), terapiju igrom, pomoć u odgoju i obrazovanju, te upoznavanje okoline s poremećajem radi što boljeg prihvaćanja i prilagodbe djeteta u okolini.
Autistični nadareni dječak
80-tih godina prošlog stoljeća Selim je kao desetogodišnji dječak došao iz Bosne u Zagreb. Imao je poteškoće u školi. Od ranog djetinjstva izrađivao je figurice životinja od različitih materijala. Došao je sa sela, iz neobrazovane obitelji, u kojoj je rođeno još dvoje mlađe zdrave braće. S očeve strane obitelji bilo je podataka o psihijatrijskim bolestima. Dječak je rođen kod kuće, trudnoća nije kontrolirana. Oko četvrte godine počeo se izolirati od vršnjaka.
Već u prvom razredu počele su poteškoće, ustajao bi sa stolice, pričao je sam sa sobom, nije komunicirao s ostalima niti je svladao čitanje i pisanje. Nakon što je pao prvi razred, upućen je na obradu u Sarajevo gdje su ustanovili da je mentalno zaostao. Preporučeno mu je školovanje u specijaliziranoj ustanovi, no roditelji se nisu htjeli odvojiti od sina, a u njihovom mjestu stanovanja nije postojala takva specijalizirana ustanova. Kad su čuli za mogućnosti liječenja u Zagrebu, došli su ovdje, a Selim je u kratkom roku, na oduševljenje svih, napravio pregršt figurica životinja. Opsežna obrada pokazala je da se radi o autizmu. U Zagrebu je ostao 6 godina, naučio je čitati i pisati, te je postupno svladavao školsko gradivo. Njegova kreativnost, koju je dijelio s osobljem i drugom djecom, ujedno je bila i put do njega. Zbog rata u Hrvatskoj, Selim se vraća u Bosnu te mu se poslije gubi trag, ali priča i uspomena o malom nadarenom dječaku ostale su u sjećanju svima koji su ga upoznali.
Piše: Maja Vukoja, dr.med. – specijalist psihijatar
Literatura:
Dječja i adolescentna psihijatrija (Nikolić, Marangunić i suradnici)