Što se događa u dječjem mozgu?
Kada emocije postanu prejake, aktivira se sustav za preživljavanje. Mozak procjenjuje da postoji prijetnja, iako ona možda nije stvarna opasnost, već osjećaj frustracije, srama, umora ili preopterećenosti. U tom trenutku dio mozga zadužen za razmišljanje, planiranje i kontrolu ponašanja privremeno “radi slabije”. Zato dijete tada ne može racionalno razmišljati, slušati duga objašnjenja, učiti iz pogreške i kontrolirati svoje reakcije na način na koji to može kada je smireno.
Drugim riječima, usred emocionalnog sloma dijete nije neposlušno – ono je preplavljeno osjećajima.
Zašto dolazi do emocionalnog sloma?
Ponekad je okidač naizgled sitnica – pogrešna boja čaše, isključeni crtić ili izgubljena igračka, no ono što vidimo često je samo posljednja kap iza koje mogu stajati razne situacije.
Najčešće se radi o slijedećem:
-
umor
-
glad
-
previše podražaja tijekom dana
-
osjećaj neuspjeha
-
sukob s prijateljima
-
promjene u rutini
-
teškoće u školi ili vrtiću
-
nakupljene emocije koje dijete još ne zna izraziti riječima.
Što roditelj može učiniti u tom trenutku?
Prvo smirite sebe
Djeca posuđuju našu smirenost, ako vi počnete vikati, njihov će se živčani sustav dodatno uznemiriti. Ovakav “rasplet” rezultirati će s još većom frustracijom i nezadovoljstvom, ovaj puta s obje strane i dijete će se osjećati još lošije, a i vi.
Tehnika koja ovdje pomaže jest odvajanje od vlastite reakcije. Nekoliko dubokih udaha može pomoći da odgovorite promišljeno umjesto impulzivno. Također, pokušajte si dati vremena za reakciju, najlakše je to učiniti na način da izbrojite od pet do nule (5,4,3,2,1,0), udahnete i tada će vaša reakcija biti iz sasvim druge pozicije. Više to neće biti ljutnja, jer ste si dali malo prostora da ljutnju zamijeni razumijevanje i vaša sposobrnost da situaciji pristupite iz nove perspektive. Probajte, nadamo se da će vam pomoći.
Govorite malo
Kada je dijete preplavljeno emocijama, manje je više. Dijete u ovom stanju ne čuje i ne može doživjeti vaš monolog. Budite kratki i jasni.
Umjesto dugih objašnjenja pokušajte reći:
-
“Tu sam.”
-
“Siguran/na si.”
-
“Proći će.”
-
“Vidim da ti je jako teško.”
Ovakve kratke poruke stvaraju osjećaj sigurnosti i dijete će se, nakon što ih usvoji (što ne mora biti od prve), lakše primiriti i pobijediti emocionalnu preplavljenost.
Ako postoji opasnost da će dijete ozlijediti sebe ili druge, mirno uklonite predmete ili ga nježno spriječite u tome. Cilj nije kazna, nego sigurnost.
Budite prisutni
Ne postoje dva jednaka djeteta, neka djeca žele zagrljaj, druga trebaju malo prostora. Promatrajte svoje dijete i slijedite njegove potrebe, ali ostanite dostupni. Sama spoznaja da ste uz njega može biti snažna podrška. Vi ste djetetov štit, njegov uzor i cijeli svijet, promatrajući vaše reakcije dijete će se učiti regulirati. Zato je užasno važno da svojim primjerom gradite odnos s djetetom.
No, granice i dalje postoje
Razumijevanje ne znači dopuštanje svega. Možete biti istovremeno nježni i odlučni. Dijete koje nema određene i jasno postavljene granice izgubljeno je u svijetu u kojem ima toliko toga za spoznati i naučiti. Granice postoje da usmjere dijete, a ne da ga kažnjavaju. Postoje da mu pokažu ispravan put ka odrastanju u ispunjenog i reguliranog čovjeka.
Granicu postavite mirnim glasom, bez prijetnji i posramljivanja. I ono najvažnije, držite se postavljenih granica, one vašem djetetu pružaju sigurnost i daju strukturu.
Što pogoršava situaciju?
Kada smo pod stresom, lako posegnemo za reakcijama koje zapravo produljuju emocionalni slom.
Najčešće to uključuje:
-
duga predavanja
-
ispitivanje (“Zašto to radiš?”)
-
prijetnje kaznama
-
uspoređivanje s drugom djecom
-
zahtjeve da se dijete odmah smiri.
U tim trenucima dijete jednostavno nema kapacitet obraditi takve informacije. Tek kada se dijete potpuno smiri, vrijeme je za razgovor. Tada je njegov mozak ponovno spreman učiti, razmišljati i povezivati uzrok i posljedicu.
Kako i kada razgovarati s djetetom?
Razgovor ne mora biti dug, no treba ga obaviti nakon što stresna situacija prođe i dijete se smiri.
Povežite se s djetetom “Vidim da ti je danas bilo jako teško.”
Imenujte osjećaj koji je preplavio dijete “Čini mi se da si bio jako ljut i razočaran. Jesam li u pravu?”
Postavite granicu koju želite da dijete poštuje “Razumijem da si bio ljut, ali ne mogu dopustiti udaranje.”
Potražite rješenje zajedno “Što bismo sljedeći put mogli napraviti kada osjetiš da se toliko naljutiš?”
Ovakvim pristupom dijete uči da su sve emocije dopuštene, ali da nisu sva ponašanja prihvatljiva. Regulacija emocija i ponašanja koja ih prate, vrlo je važna vještina i na ovaj način dijete će od malena usvajati alate za samoregulaciju.
Podrška za roditelje
Roditelji ponekad izgube strpljenje. To je normalno, ne osuđujte se, svima se to događa. Važno je znati da odnos ne gradi savršenstvo, nego popravljanje. Ako ste reagirali burnije nego što ste željeli, uvijek se možete vratiti djetetu i reći: “Žao mi je što sam vikao/la. I meni je bilo teško. Idemo pokušati ponovno.”
Time učite dijete jednoj od najvažnijih životnih vještina – da se pogreške mogu ispraviti i da ljubav ne nestaje kada stvari postanu teške. Iza svakog emocionalnog sloma krije se dijete, kojemu je potrebna pomoć, da ponovno pronađe osjećaj sigurnosti. U tim trenucima ono ne treba savršen odgovor ni savršenu lekciju, treba odraslu osobu koja će ostati mirna kada ono to ne može i pomoći mu.