U svijetu u kojem su ekrani dostupni više nego ikad, djeca sve češće gube prostor za duboku koncentraciju i kreativno izražavanje. Problem nije u njima nego u okruženju koje im stalno nudi brzu i pasivnu zabavu.
Kao roditelji, često se pitamo kako im pomoći da razviju samoregulaciju, unutarnji mir i osjećaj ravnoteže. Kroz 16 godina rada s djecom – prvo u glazbenim školama, a danas u vlastitom centru glazbe u Splitu – uvjerila sam se koliko glazba može biti snažan saveznik u tom procesu. Ona traži prisutnost, strpljenje, ulaganje, ali zauzvrat daje nešto neprocjenjivo. Jedan potpuno drugačiji svijet u kojem se jeca mogu opustiti i stvarati. Svijet u kojem nema školskih briga ni vanjskih očekivanja – samo oni i glazba.
U svom radu svakodnevno svjedočim malim ali ključnim pobjedama nad blještavilom ekrana. Na primjer, nevjerojatno je koliko jedna jednostavna, mehanička spravica poput metronoma – koja samo “tuče” tempo – može opčiniti današnju djecu naučenu na šarenilo i pregršt detalja. U tom susretu događa se transformacija – uzimaju instrument po instrument, pokušavaju pratiti metronom, svirati brže i preciznije, natječu se međusobno i sve postaje prava dječja igra nalik onima
nekadašnjima ispred zgrada. Postupno se znatiželja širi. Ta prva iskra zanimanja za tempo i zvuk otvara vrata dubljem istraživanju. Spontano počinju otkrivati sve mogućnosti instrumenata koji ih okružuju – od onih jednostavnih ritamskih do onih melodijskih poput ksilofona i metalofona. Zatim krenu pitanja kako se što svira, kako se čitaju note, zbog čega su neke crne a neke bijele? I polako, u svojem tempu, a da i ne primjete, zapravo počinju usvajati temelje teorije glazbe koji im pomažu da se sve bolje izražavaju. Primjećuju da stvaraju nešto svoje, nešto jedinstveno i neponovljivo. I upravo to postaje njihova mala “supermoć”.
Sviranje nekog instrumenta ne bi trebala biti privilegija profesionalnih glazbenika i onih koji će to tek postati, nego iskustvo dostupno svakom djetetu. Danas je to možda važnije nego ikad prije jer glazba ne nudi samo vještinu nego i doprinosi razvoju emocionalne samoregulacije.
Svakodnevno slušamo o porastu anksioznosti kod djece. Voljeli bismo ih od toga zaštititi u potpunosti – ali ne možemo. Međutim, ono što možemo jest pomoći im da razviju alate koji će im služiti u suočavanju s izazovima. Glazba je zasigurno jedan od tih alata. I to jedan od najljepših
Piše:
Lovorka Ivanković Jakelić, mag. mus. / www.doremiredo.hr